Književnici u ljetnom kulturnom fokusu

Ogranak MH u Osijeku organizirao je književne tribine okupljene pod nazivom Knjigom u pleksus na Osječkom ljetu kulture 30. lipnja i 1. srpnja u dvorištu GISKO-a. U produkciji Ogranka i Grada Osijeka imali smo prigodu ne samo detaljno upoznati književne opuse Damira Karakaša, Đurđice Čilić i Tomice Šćavina, ponajboljih hrvatskih književnika srednje generacije, već i razotkriti njihove motive upuštanja u borbu s bjelinom papira, iščitati njihova promišljanja o hrvatskoj društvenoj zbilji, statusu književnika u nas, recepciji njihova djela i o traumama koje su obilježile njihove živote, a utisnuli su ih u književno djelo i umjetnički obradili.

Ivan Trojan, Damir Karakaš i Nebojša Lujanović / Snimio Marin Franov

Povratak Ogranka MH u Osijeku nakon više od desetljeća među glavne oblikovatelje i stratege književnog i kulturnog života Grada nije mogao bolje započeti od detaljnog upoznavanja Osječana s Damirom Karakašem, elitnim hrvatskim književnikom, koji je svojim impresionističkim romanima Sjećanje šume i Proslava zaintrigirao ne samo hrvatsko čitateljstvo i povjerenstva domaćih književnih nagrada nego je njegova prozna produkcija dramatizirana i uprizorena u hrvatskim kazalištima (Sjajno mjesto za nesreću, Sjećanje šume, Blue moon), ekranizirana (Kino Lika, uskoro i Proslava), ali i predmet je interesa uglednih stranih izdavača te redovito prevođena na njemački, talijanski i francuski jezik. U opuštenom i zanimljivom razgovoru Damira Karakaša, Nebojše Lujanovića i Ivana Trojana Karakaš se prisjetio tragičnih događaja iz Domovinskog rata u kojemu je izravno sudjelovao, ali i boemskog života u Parizu, nategnutog odnosa i spona sa svojom rodnom Likom nakon hajkačkog čitanja Sjećanja šume i Proslave te je govorio o poziciji autora slobodnog umjetnika u našem društvu. Trojan je inzistirao na pitanjima vezanim uz dramski i scenaristički Karakašev rad. Razgovaralo se o brojnim dramatizacijama i ekranizacijama Karakaševih djela te o njegovu odnosu spram tih žanrovskih transformacija. Uz taj manje poznat umjetnički izričaj Damira Karakaša, najavljen je i dovršetak novoga romana, za koji autor kaže da mu njegova izrada često provocira tupu fizičku bol s obzirom na odabranu tematiku. Zvat će se – Okretište!

Druge večeri na tribini gostovale su autorice Đurđica Čilić i Tomica Šćavina s kojima su razgovor vodili Nebojša Lujanović i Tatjana Ileš. Đurđica Čilić docentica je na Katedri za poljski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu i izvodi kolegije iz poljske književnosti, prevođenja i teorije književnosti. Godine 2010. obranila je doktorski rad pod naslovom Oblikovanje autora u poeziji Czesława Miłosza i Tadeusza Różewicza. Piše stručne i znanstvene radove o poljskoj književnosti 19. i 20. stoljeća, književne recenzije te prevodi s poljskoga jezika, posebice poeziju. Tomica Šćavina diplomirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bavi se psihološkim savjetovanjem i piše kolumne za časopis Sensa. Uz tri romana (Brod za Lajku, Povratak genija i Soba na dnu mora), objavila je i zbirku poezije te dvije slikovnice za djecu. Objavljene su joj i dvije knjige psiholoških kolumni Unutarnji kompas i Koordinate sreće. Predaje psihologiju kreativnosti na veleučilištu Vern, a u Centru za kreativno pisanje u Zagrebu vodi psihološko-kreativnu radionicu S one strane pisanja.

Na tribini se ponajprije razgovaralo o najnovijim književnim naslovima – prvijencu Đurđice Čilić Fafarikul (Disput, 2020) te trećem romanu Tomice Šćavina Soba na dnu mora (Hena com, 2019), o „malim“ i „velikim“ književnim temama, jakim i slabim, ponajprije ženskim likovima, isprepletenosti i utjecaju zanimanja na književnost koju pišu. O Fafarikulu se govorilo kao o zbirci stotinjak kratkih pripovijesti, crtica, anegdota i sjećanja, u kojima pripovjedni subjekt bez zadrške progovara o emocijama, intimnim slabim mjestima, o strahovima, pogreškama i krivim izborima koje bi većina čitatelja mogla prepoznati kao vlastite.

Soba na dnu mora predstavljena je kao intrigantan i emocionalno zapljuskujući roman u kojemu pratimo događanja unutar kraćeg vremenskog odsječka u životu protagonistice, isprekidana intimnim obraćanjima junakinje najboljoj prijateljici iz djetinjstva, koja je u njihovim formativnim godinama počinila samoubojstvo. Pisma pisana Tei svojevrsna su metafora o pravu na izbor, o hrabrosti da se izabere i drukčiji put, o odluci da se ne prilagodimo već budemo svoji te o posljedicama tih odluka.